Što nakon dolaska iz rodilišta

Nakon dolaska iz rodilišta, pogotovo s prvim djetetom, događa se puno stvari koje iziskuju promjenu i prilagodbu u obiteljskom, a pogotovo ženinom životu. Žena koja se prije poroda svako jutro obukla, našminkala, uredila, otišla na posao ili obaviti neku drugu obavezu, radila, susretala se s kolegama, obavila kupovinu, otišla s prijateljicama na kavu, redovito se bavila svojim omiljenim hobijem – sad se susreće s jednom drugačijom stvarnošću.

 

Za majke koje su doma uz svoju malu tek rođenu ili nekoliko mjeseci staru djecu, uslijed noćnih buđenja i isprekidanog sna već sam početak dana može biti iznimno težak i zahtjevan. Uz nju je maleno biće koje potpuno ovisno o njoj, te prioritet postaje briga oko djeteta i zadovoljavanje njegovih potreba. Uslijed toga, može se dogoditi da vlastite potrebe poput oblačenja, osobne higijene i jela počne obavljati usput kad, ako i koliko stigne. Kako dani prolaze može se povećavati osjećaj osamljenosti i izoliranosti, osjećaj da se život događa tamo negdje vani, dok je njoj svaki dan manje-više isti. Koliko god se trudila, bila brižna prema svom djetetu i bila ažurna u obavljanju stvari, može imati dojam da cijeli dan nije ništa napravila, ništa posebno korisno, ništa vidljivo.

 

Dani rodiljnog i roditeljskog dopusta postanu još zahtjevniji u nizu životnih okolnosti kao što je to da je, primjerice, otac djeteta često odsutan i nakon posla, da je prva koja je u svom društvu postala majka, da se obitelj nedavno preselila ili su bake i djedovi i ostala rodbina toliko daleko da ne dolaze redovito. Mnoge žene se počnu osjećati ljuto i depresivno, a na sve to se često nadoda i osjećaj krivnje  „volim li ja uopće svoje dijete kad se tako loše osjećam, kad mi je toliko teško?“

 

Zbog svega navedenog dobro je da se buduća majka već za vrijeme trudnoće, osim na porod,  pripremi i za rodiljni i roditeljski dopust. Na taj način može spriječiti mnoge kasnije frustracije i nezadovoljstva. Puno toga žene već spontano čine te si unaprijed osiguravaju pomoć, dogovaraju dolazak majke, svekrve ili prijateljice nakon poroda, kuhaju hranu unaprijed te ju zamrzavaju za korištenje nakon poroda. Također, nakon poroda nastoje uhvatiti određeni dnevni ritam i rutinu s djetetom, nalaziti se s prijateljicama koje su također na porodiljnom i slično.

 

 

Dobro je pritom obratiti pažnju na još nekoliko stvari. Prva je da u okolnostima intenzivne brige o malenom biću vrijedi pravilo ponašanja kao u izvanrednim situacijama u avionu. Roditelj je dužan staviti masku za kisik prvo sebi, pa tek onda djetetu. Sebično? Ni najmanje. Slikovito rečeno, ako majka stavi „masku za kisik“ prvo djetetu i to čini neprestano stavljajući sebe, svoje potrebe i želje na dno liste prioriteta, pitanje je hoće li joj ostati snage za vlastito preživljavanje, za davanje kisika sebi. Na taj način dijete preživljava, ali ostaje bez majke. Ako majka prvo stavi masku za kisik sebi, tad ima snage za davanje svega potrebnog i svome djetetu.

 

U praksi će to za neke majke značiti da će se izboriti za vrijeme u danu kad će dijete pa makar i na kratko biti s nekim drugim, kad će se moći istuširati, u miru pojesti, prošetati, povremeno se baviti svojim hobijem, možda trčanjem, pjevanjem u zboru, pronaći vrijeme za kavu s prijateljicama, da će se lijepo urediti i staviti omiljeni parfem pa makar išle „samo“ do trgovine, čitati neku omiljenu knjigu, otići na masažu … jer tad će, nakon što su se nadisale „kisika“, moći ponovno biti na raspolaganju.

 

Ovakav svjesna briga o sebi uključuje i prihvaćanje vlastitih granica. To podrazumijeva stav da ne moram (niti mogu) biti savršena, da možda na neko vrijeme mogu odustati od održavanja visokih standarda čistoće i urednosti, da možda ne mora biti sve opeglano, da …  To podrazumijeva i davanje sebi dozvole da mi smije biti teško, kao i da traženje podrške od drugih ne znači da sam imalo lošija majka niti da imalo manje volim svoje dijete. Upravo suprotno, traženje podrške znači da prihvaćam da sam čovjek, a ne super-mama.